Glas Marije Line

Svaka je obitelj naučila neke pouke i prenijela ih drugima. Kad bih trebala odabrati jednu koju sam naučila i koju želim prenijeti dalje, rekla bih da se hrana nikada ne smije bacati. Moja je majka u tome bila izvrstan primjer. Ta opomena dolazi izravno iz poslijeratnog razdoblja, teškog vremena u kojem je sve bilo lijepo i dragocjeno. Pouka je to koja miriše na prepečenu koru sira, tipičnu za Lagosanto, gradić u pokrajini Ferrara.

Svakog ljeta okupljali smo se u domu bake Libere. Bilo je divno ponovno se vidjeti jer tijekom ostatka godine nismo imali mnogo prilika za susrete. Svi bismo sjedili oko kamina i pekli koru sira i kukuruzne klipove. Sjećam se kako je baka dijelila klipove nama djeci i pritom nam pričala o toj tradiciji koja traje još od rata. Moj otac i njegova braća tada su bili mali, noću se nije moglo izlaziti, a televizije nije bilo. Tako je moja baka, baš kao i druge žene u selu, osmislila drukčiji način da zajedno provode vrijeme.

Živjeli smo u malom mjestu i svi su jedni drugima pomagali. Poljoprivrednik bi nam nakon berbe kukuruznih klipova ostavio nekoliko njih, ne znajući da će to postati naša obiteljska tradicija. Kad se moja majka udala za mog oca, i ona je prihvatila tu tradiciju: pekla ih je na plameniku štednjaka jer nije imala kamin. A sada isto radim i ja sa svojom kćeri Alice, koja još ne kuha, ali uživa u jelu.

Kad god pripremam ragù, ona ga uvijek kuša i kaže: „Ne osjećam bakin miris.” To je nježan znak da dodam još kore sira. I tada se počnem prisjećati onih poslijepodneva provedenih slušajući bakine priče, kada nije bilo mnogo igračaka za igru, a obični kamenčići bili su dragocjeni kao i sve ostalo.

Upravo zato tradicije imaju toliku važnost. One su otvorena vrata prema našim korijenima, kroz koja se možemo vratiti uspomenama. Moje su uspomene satkane od slika obitelji iz Lagosanta i bake i djeda koji su živjeli u Bagnolu in Piano. I majčina i očeva strana obitelji čine mozaik uspomena: skakanje u otvoreni kanal za navodnjavanje ili igranje skrivača na kolima punim sijena... Jednom su tako kola bila privezana za magarca koji je pojurio, dok je naš djed trčao za nama vičući iz svega glasa. Naš je djed izgledao kao netko sa stare fotografije, sa šeširom na glavi i srpom u ruci kojim je kosio travu za sijeno. Sjećam se lubenice narezane na kocke koju smo dijelili moji bratići i sestrične i ja. Sjećam se i svojeg djetinjastog straha da me baka manje voli samo zato što nisam ostajao noćiti kod nje, kao sva moja braća. No taj bi strah svaki put nestao kad bismo sjeli oko kamina.

Neki ljudi ne pokazuju lako svoju ljubav, ne ljube i ne grle, ali postoje trenuci i ozračja u kojima velika ljubav izlazi na vidjelo. Za moju baku taj je trenutak bio ispred kamina, dok je pripremala klipove kukuruza.

Ovo je tek mali dio priče moje obitelji, putovanje kroz uspomene na koje uvijek rado krećem. Uspomena dragocjena poput hrane.

Autori:
Tekst: Carlotta Fiore
Fotografija: Diego Rosselli